Uskrs pod zemljom, vodom, ognjem, vjetrom, suncem. Uskrs vidimo u prirodi, Uskrs se događa na različite načine svaki dan. Ptice u kavezima pjevaju i za one na slobodi. Život je snaga koju nitko ne može zatrati.
On diše, niče, rađa se: između betonskih blokova, u pustinjama žednim, u ljudima ogorčenim, u proljećima dugo čekanim, u susretima obraćenja, u genima koji ostavljaju tragove, u životinjama koje vide, a ne govore, a zimama koje skrivaju nova rađanja, u mukama koje su preteče radosti, u prosjaku punom nade, djetetu koje blješti snagom i starcu koji čeka odlazak.
Da, Uskrs je tu kada nas život bezuvjetno "časti” rastancima, jer oni, upravo oni imaju nešto i od vječnosti i od prolaznosti. Život zbog sjemenke vječnosti u sebi sve to može i nezaustavljivo ide naprijed. Ubijaju ga, zatiru, niječu, i u majčnim utrobama i na ratištima interesa ljudske pohlede, u izjegličkim kampovima i lažnim obećanjima. Niječu ga u javnim govorima i protestima, paradama i medijima, parlamentima i zakonima protiv temeljne ljudske pameti, tvornicama laži i krivotvorenim prošlostnma, znanstvenim dokazima i novinarskim „istinama“. Ali život, život ne zaustavljivo ide naprijed. I on uvijek niče, viče, izlazi, stvara, vodi, ne prestaje. Uskrs mu je drugo ime.
Svaki dan koracamo naprijed. Kamo hodimo? Sve u nama ide samo naprijed. Svi mi hodimo naprijed. Idemo naprijed, svaki dan korak po korak prema vlastitom ispunjenju. Uskrs u stvarnosti čovjekovih odnosa jesu trenutci otkrivanja tajni, trenutci svih spoznaja, trenutci kada ljubav doživljava puninu i kada svi rastanci dobivaju svoj kraj. Zamislimo samo trenutak, svijest, život, vrijeme bez tajni i bez pitanja, vrijeme u kojem spoznaja i samospoznaja odjednom postaju otvorena knjiga. Zamislimo trenutak kada se prošlost i sadašnjost nađu bez granica vremena i kada osjećamo da naša pripadnost vremenu više nije vremenska nego je iznad i same misli o granicama vremena.
Uskrs znači da je čovjek pozvan osloboditi se straha. NE BOJ SE, ČOVJEČE, NISI SAM! Ne biti sam je stalna čežnja ljudskog hoda. Biti dio, a ne ostatak, biti voljen, a ne ostavljen, biti uzdignut, a ne bačen, čovjekova je najdublja želja. Kamen dignut s Isusova groba svjedoči da istina ne ovisi o ljudima, ni o broju onih koji je smatraju istinom.
Uskrsnuće nadilazi sve granice i podjele. Uskrs u različitim, jezicima i kulturama govori čovjekoj duši. I kada Indijanac Ojibwa kaže: “Ako umrem ovdje u nepoznatoj zemlji, ako umrem u zemlji koja nije moja, ipak će me grom, prašteći grom odvesti kući. Ako umrem ovdje, vjetar, vjetar koji puše prerijom, vjetar će me odvesti kući”, on zna tu istu veličinu. I kada veli: “Voli svoj život, usavršavaj ga i uljepšavaj sve oko sebe. Nastoj živjeti dugo i u službi drugoga. Pripremi uzvišenu pjesmu smrti za dan kada ćeš prijeći na drugu stranu.” (Poglavica Tecumseh), on zna da je o uskrsnuću riječ. I kada nedostaje riječnika i spoznaje, pouke i knjige, čovjek zna o čemu je riječ! Uskrsnuće koje spaja sve, govori svima, nudi nam novu svježinu novih početaka, prihvaća ljude kao braću i sestre, nudi nam danas prigodu postati novi ljudi koji novim Duhom obnavljaju svijet. (FJG)